Intermodalni transport često se navodi kao alternativno rješenje ublažavanja pritiska cestovnog teretnog prijevoza i zagušenja mreže dok se njegova primjena u praksi u većini slučajeva odnosi na veće udaljenosti (iznad 300 km). Često se u istraživanjima zanemaruje činjenica povezanosti intermodalnog transporta s konceptom urbane distribucije oslanjajući se na tvrdnje kako je intermodalni transport ne ostvariv na udaljenostima manjim od 300 km. Ovim diplomskim radom istražit će se mogućnost primjene koncepta međugradske intermodalne distribucije na kraćoj udaljenosti kao i preduvjeti za razvoj koncepta. Nastojat će se prikazati kako je moguća suradnja između intermodalnog transporta i urbane distribucije. Pomoću primjera iz prakse opisat će se način odvijanja međugradskog intermodalnog prijevoza te će se donijeti zaključci u pogledu budućeg razvoja koncepta međugradske intermodalne distribucije.

Intermodal transport is often considered as alternative approach regarding to congestion caused by road freight transport while its implementation in practice in most cases refers to the long distances (over 300 km). Until recently research did not pay much attention to the connection between intermodal (road-rail) transport and urban distribution, relying on a facts that intermodal transport it is not achievable at distances less than 300 km. This thesis will explore the possibility to develop the concept of intercity intermodal distribution at short distance as well as preconditions for the development of this concept. Intention is to show that the cooperation between intermodal transport and urban distribution is possible. By using case studies process of intercity intermodal distribution will be described which will lead to a conclusion regarding the future development of the concept of intercity intermodal distribution.